Besplatna dostava na području RH za sve narudžbe iznad 40 €

Matea Čvagić Prašnjak: Iskustvo suradnje s Nakladom Fragment jedno je od najsnažnije utisnutih iskustava na dlanu mojega života.

Iskreno, dobar dio mene ne može vjerovati da pišem ovaj tekst. Tekst o tome kako je moj rukopis 31 nogometni teren postao knjiga. No, ovaj tekst nije samo o mom rukopisu, ili pak meni, već i o nakladi koja to istinski zaslužuje.

Oni koji me prate već neko vrijeme (možda vas po nekim mjerilima i nije tako puno, ali svaki od vas, dragih Pratitelja i Čitatelja, mi znači više nego što možete zamisliti) znaju da sam 2018. izbacila ograničeno izdanje romana Cesta za Zion. Radilo se o suradnji s predivnim sponzorima, tiskarom i lektoricom koji su nesebično pridonijeli izdavanju knjige koja je pisana kao in memoriam mome ocu.

Naravno, kako to valjda kod svakoga autora ide, u meni je čučala nada da će netko uočiti taj roman i poželjeti objaviti – kako njega, tako i ostala naša djela. Ne znam jeste li vjernici (ni sama nisam neki pobornik Crkve, iako vjerujem u onoga Boga kojega moje sklopljene oči vide), ali sviđa mi se ona izjava da mi snujemo, a Bog određuje. Upravo je tako bilo i s romanom Cesta za Zion. Nije mi se javio ni jedan nakladnik, nisam dobila ponudu za objavljivanje toga djela, ali javio mi se mladi zaljubljenik u knjige i zamolio me da mu pojasnim kako sam objavila knjigu Cesta za Zion, s obzirom na to da je i on, u budućnosti, težio eventualnom objavljivanju svojih djela. Iako sam znala da mu ne mogu puno pomoći – posebice uzevši u obzir da je ograničeno izdanje romana Cesta za Zion objavljeno u potpunosti samoinicijativno, bez naklade i distribucije koja je stajala iza toga – podijelila sam s njim skromne informacije koje sam imala i obećala mu da ću ga ukoliko ikada pronađem nakladnika/izdavača, upoznati s njim.

Nizali su se mjeseci nakon toga. U tim sam mjesecima pročešljala svoj roman 31 nogometni teren, koji je do tada već godinama čekao na um i srce koji su ga spremni proučiti, i ponudila ga nekoliko izdavačkih kuća u Hrvatskoj. Međutim, a zaista ne pretjerujem kada to kažem, većina je naklada odbila uopće ga pročitati, uz objašnjenje da u danom trenutku naprosto ne raspolažu sa sredstvima za izdavanje novih (uglavnom su to indirektni naglasci na neafirmiranim) autora i romana. Kako se bližio kraj 2019. godine, a moje su se vjenčanje i njegova organizacija opasno zakuhavali, u onu poznatu i odmaklu kutijicu uma sam pospremila svoje ambicije i snove za roman 31 nogometni teren, kao i sve ostale romane koje sam imala u pripremi. Iako nikada nisam prestajala pisati, s vremena na vrijeme sam se prestajala nadati da će moja djela ugledati svoje svjetlo dana. No, kako to već ide, kada sam se najmanje nadala – dobila sam poruku u inbox.

Kako je došlo do poruke u inboxu? Naime, na Facebooku postoji jedna stranica pod nazivom Knjige, knjige, knjigice koja je u suštini mjesto za sve ljubitelje knjiga i riznica raznih recenzija, polemika i knjiških radosti. Ulovljena u mrežu razgovora kojega se više ni ne sjećam u potpunosti, u komentarima sam napomenula da je (barem meni) zaista teško pronaći nakladu za svoja djela jer malo tko uopće pristaje pročitati djelo. Nakon toga komentara – kojega sam ovlaš ostavila, bez i najmanjega očekivanja da će pokrenuti jednu od najvažnijih suradnji u mom životu – javio mi se isti onaj mladi zaljubljenik u knjige koji je, nekih godinu dana ranije, molio da mu pojasnim kako sam samoinicijativno objavila knjigu Cesta za Zion.

Kako bih vas uvela u priču, osvrnimo se malo na ono što se u međuvremenu, izvan mojega života, izrodilo. Naime, u međuvremenu sam nailazila na objave koje promoviraju novu nakladu, pod nazivom Naklada Fragment, ali u onom razdoblju svojega života, na neki način umorna od nijemih odbijenica, nisam pomišljala javiti im se, iako sam imala u planu pročitati njihov prvijenac Djeca slijepoga kovača autora Mire Morovića. I već mi je tada, ruku na srce, bilo pozitivno neobično vidjeti da je njihov prvijenac djelo domaćega autora, kojega svim srcem promoviraju. No, kao što rekoh, nisam dublje zalazila u njihov rad jer naprosto nisam gajila ni najmanje nade da ću mu biti autorski dio, a samim time nisam ni podrobnije istražila tko su osnivači spomenute naklade.

E, sad… Vratimo se na mladog zaljubljenika u knjige koji mi se javio nakon ostavljenog komentara. Upravo on, koji me zamolio za minimalnu pomoć oko izdavanja knjiga, sada je bio, glavom i bradom, jedan od osnivača upravo Naklade Fragment – Bartul Vlahović. Vidjevši moj komentar, da rijetko koja naklada uopće pročita rukopis koji predam, poručio mi je da oni čitaju svaki rukopis koji im pristigne i pozvao me da im pošaljem svoj. Ekspresnom brzinom – tko, uopće, ne otvara vrata ekspresnom brzinom kada mu snovi pokucaju na njih? – poslala sam rukopis 31 nogometni teren i isto tako u poprilično ekspresnom roku sam dobila odgovor da su odlučili izdati moje djelo.

Prije no što prijeđemo na moj zaneseni govor o ostvarenju mojih snova, zastanimo nakratko na ovoj činjenici. Mladi zaljubljenik u knjige sada je – u suradnji sa Sonjom Šumić čiju predivnost karaktera je gotovo nemoguće pretočiti u riječi – bio onaj koji izdaje djela. Nisu to bilo kakva djela, to su djela autora diljem Hrvatske, a neka i izvan naših granica, i djela od kojih su mnoga – jamčim vam, iako nemam tu izravnu informaciju – završavala upravo kao moj roman 31 nogometni teren, odbijena bez da su uopće pročitana. Poći od vlastitih snova, a na tom putu ih ostvariti mnogima drugima, iz mojih je očiju ogromna, neorocjenjiva gesta. Upravo to je Bartul učinio.

Naravno, Bartul ne radi sam. Iza imena Naklada Fragment nalazi se velik broj vrijednih, perspektivnih, kreativnih i predanih ljudi. Kako bi jedna knjiga nastala, kako bi se djelo utjelovilo, veliki niz kreativnih i predanih poslova se mora dogoditi. Tako se tu moraju ubrojiti i lektori, ilustratori, grafički dizajneri i tisak. Tisak Demago iz Slovenije, zaista, odrađuje izvanredan posao. Naklada Fragment se međusobno podupire i s drugim riznicama ambicija, kao što su, primjerice, Alpha Dental Clinic, Čudesni Dvorac i Radio Sunce. No, ono što mene najviše oduševljava vjerojatno je sama suradnja Sonje i Bartula. Te dvije duše su u istome mahu slične i u potpunosti različite. Dok Bartul vlada onim uspjehom koji utiskuje duh mira u njihov rad, koji vezući niti velikoga tkanja ostavlja otisak vjere u onome što stvaraju, Sonja je ona razigrana nit svjetlosti koja nas oduševljava svojom radosno upečatljivom pojavom, koja obasjava promocije koje pratimo, koja duh knjige i čitanja uzdiže na onu razinu koja uvijek, nekako, prevladava u svim knjigoljupcima. Sve se te vrline, naravno, često i izmiješaju, što ih može činiti samo izvanrednima. Vjerujem da nitko tko, makar i na trenutak promotri njihov rad, ne može ostati ravnodušan pred harmonijskim načinom na koji se Sonja i Bartul nadopunjuju. Naposljetku, te se njihove različitosti opet susreću u onim točkama sličnosti koje na jedan ozbiljan, odgovoran i savjestan način prigrle djela svojega (više ne toliko malenog!) carstva. Njihova odanost, veliko srce i vjera u pisanu riječ (kao i mnoge druge oblike stvaranja) zaista podiže hrvatsku književnu scenu na jednu novu, mnogo stvarniju razinu.

Znam, znam. Sigurno sada pomišljate – tko će koga, ako neće svoj svoga? Ipak, uvjeravam vas da je ovo iskustvo, suradnja s Nakladom Fragment, jedno od najsnažnije utisnutih iskustava na dlanu mojega života. Suradnja s njima sadrži puno, puno više od izdavanja jedne knjige. Komunikacija sa Sonjom i Bartulom prepuna je ljudskosti i razumijevanja, onog nesebičnog vjetra u leđa, a to se u današnje vrijeme zaista teško susreće. Mogu im samo zahvaliti što su mi ostvarili snove, što su pustili moje djelo 31 nogometni teren na hrvatsko književno tlo i što su ga tretirali s pažnjom i nježnošću, što su na svakom koraku tražili moje odobrenje, iziskivali suradnju. Bez pogovora mogu reći da su mi dali prostora sudjelovati u dizajnu knjige, biranju ilustracija i u svakom predstavljanju mojega rada. Svemu što bi autor, na koncu, mogao u suradnji s nakladom poželjeti. Nikada, zaista, nisu zaboravili cijeniti moj rad i to je ono što ih čini, u pravom smislu te riječi, ljudima. Upravo iz toga razloga, potaknuta daškom doma i pripadnosti koju Sonja i Bartul pružaju, i više nego teško mi je u svojoj budućnosti zamisliti suradnju s drugom hrvatskom nakladom.

Ono što me, možda i najviše od svega, oduševljava kod Naklade Fragment, činjenica je da imaju izuzetnu sposobnost sagledati svako djelo koje puštaju na književnu scenu individualno. Oni obasjavaju vrline djela koje pružaju u ruke svojim čitateljima i na taj način svakom žanru – a zaista ih je puno, oni čak ni na tom području nemaju granice – kojega objave pridaju važnost koju je, nakon njih, teško ne uvidjeti. Mogu samo biti sretna i zahvalna na tome što se i moja djela nalaze u takvim rukama, u njihovim srcima, koja predano uviđaju i naglašavaju ljepotu.

Pa, Bartule, kao što sam ti i obećala, izvoli – upoznaj moje nakladnike, Sonju i Bartula.