skip to Main Content
Miro Morović: Suradnja S Fragmentom Dogovorena Je Između Trećeg I četvrtog Piva

Miro Morović: Suradnja s Fragmentom dogovorena je između trećeg i četvrtog piva

Kada sam, prije nekih desetak godina (a možda i malo više, bojim se računati), prilikom jednog zajedničkog koncerta upoznao Bartula, tada talentiranog klavijaturista aktivnog u mladim glazbenim krugovima, ni u najdaljim primislima nije mi bilo da ćemo jednoga dana surađivati na književnoj sceni. Ali eto, život očito piše priče čudnije i od najprevrtljivijih svjetskih bestsellera.

Početkom ljeta 2019 godine, tri godine nakon što je moj prvijenac “Djeca slijepoga kovača” već bio “vani”, Bartul me pozvao na poslovni sastanak. Predstavio mi je plan i program za otvaranje izdavačke kuće i za reizdanje mog romana, pokazao brojke, izračune, tablice s prihodima, dohocima, troškovima različitih tiskara, dijagrame sa stupcima i strelicama, pa one u obliku okruglih šarenih kolača, sa statističkim izvještajima i postotcima, iksevima i ipsilonima, a ja sam odsutno kimao glavom i razmišljao o tome kako mi je drago što posljednjih godina nisam jedini poludio.

Izdavati i prodavati knjige u dvadeset i prvom stoljeću na ovim prostorima meni je izgledalo poput proizvodnje i distribucije kokaina u podrumu samostana sestara Karmelićanki – donekle uzbudljivo, ali potpuno neisplativo i suludo. Ali negdje između trećeg i četvrtog piva (on je, naravno, pio kavu) prošlo mi je kroz glavu da u tome ipak postoji nešto. Da ljudi koji samo sjede, pričaju ili tipkaju  o tome tko upravlja državom i svijetom, kako poboljšati ekonomsku i klimatsku situaciju ili kako se hitno mora promijeniti lijevi bek reprezentacije, sjedit će, pričati i tipkati o tome i sutra, i dogodine, i za deset godina…

Osnivači Fragmenta već sada nisu među njima. Oni djeluju.

S trećim akterom te priče, bolje reći aktericom, Sonjom, Bartul me upoznao dva dana poslije u jednoj lokalnoj slastičarni. U životu nisam susreo mnogo istinskih boraca pa mi ih nije lako prepoznati, pogotovo za vrijeme jednog opuštenog poluposlovnog razgovora, ali Sonjinu snagu i požrtvovnost čovjek ne prepoznaje u njezinu ponašanju nego po tome kako se osjeća u njezinoj blizini. Zvuči kao klišej, ali istina je. Postoje takvi ljudi, ali su ipak tako žalosno rijetki. Mogu se samo smatrati sretnikom što sam u prilici biti joj suradnik i prijatelj.

I tako, nepunih sat vremena poslije, uz lošu glazbu i zagorjele palačinke nas troje smo čavrljali o sasvim drugim temama, a da nismo bili ni svjesni da je odluka već pala, da smo ugovor već prešutno potpisali i da se stvorila jedna neraskidiva veza u priči za koju ne sumnjam da će ju život pričati još jako dugo.

I shvatio sam da postoji neka tanka, gotovo nezamjetna razlika između luđaka i sanjara. I da taj vlak neće bez mene…

This Post Has One Comment

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Close search

Košarica

Back To Top