Željen Popadić: Dosadna korona odgodila je sve, ali danas imam slikovnicu u knjižarama.

Postoji jedno posebno mjesto, mjesto gdje svaki čovjek mora ići sam, siguran u sebe i u svoje biće, gdje se ne događa ništa i događa se svašta u isto vrijeme. Na tom mjestu rađaju se vrhunske ideje i događaju prosvjetljenja.

To mjesto se, ukratko, zove – WC.

Da, jednog dana, u tom vremenu koje je rezervirano samo za mene, došla mi je ideja o priči za djecu. Onako, klinački, u stihovima. Zašto ne bi jedan dječak imao neku posebnu pidžamu i onda sanjao da je vatrogasac, policajac, doktor itd.?

Najveći problem bio je tajming inspiracije. Uvijek se javi u neko nezgodno vrijeme. Zato sam ja, ne budi lijen, maznuo ženi jedan mali rokovnik i u njega posadio Moćnog Gorana. Najgora je bila ta prva rečenica, samo taj prvi stih, a onda je sve krenulo. U glavi se priča samo slagala, poput domina koje se ruše. Stih po stih, zanimanje po zanimanje, zakotrljala se saga. Od ljudi sam neslužbeno prikupljao informacije koja bi zanimanja možda bila dobra – od onih koja nisu konvencionalna i popularna, do onih koja su prijeko potrebna.

I kad je taj proces bio skroz pri kraju, jedna susjeda ispričala mi je o svojoj prijateljici koja zna crtati. Pa zašto ne, rekao sam. Iako sam imao drugu ideju za crteže, odlučio sam probati i vidjeti kako će to izgledati. Rezultat je bio zapanjujući. Mislim, tko zna koliko ljudi ima s takvim talentom, skrivenim od svijeta? I Zdravka će ostati skrivena, ne dam broj nikome.

Eto, nacrtano je. Gdje sad s tim? Listam forume, Facebook stranice, guglam. Sam sebi nabijam nepotreban pritisak. Iz nečega lijepog stvorio sam stres, obvezu dovođenja stvari do kraja. A onda – ukazanje. Ne, nije se dogodilo na WC-u. Moja supruga došla je do informacije o nekoj ekipi Naklade Fragment iz Splita koja prima i novajlije. Pa, eto, okrenem broj, javi se barba Bartul. Kako si, di si, imam nešto ako ste zainteresirani, hajdemo u Jokera (op.a., Trgovački centar Joker u Splitu). Ha, eto, dolaze i njih dvoje, sjedaju na drugi kraj kafića, naravno, ali našli smo se. Bok, bok, ja sam taj i taj, e, ti si taj i taj, hajdemo mi vidjet’ pa ćemo pričat’. Nakon pregleda teksta i ilustracija pogledali su se i onda je ona plava (Sonja 🙂 ) rekla: Ovo mi moramo uzet’. Inače, na prvom razgovoru ne govorimo ništa, ali ovo moramo uzet’.

E, PA SESTRO, EVO TEBI OVAJ KAMEN ŠTO GA NOSAM OKOLO. Znači, trenutno olakšanje. Nismo se puno ni dogovarali. Dovraga, nismo se ništa dogovarali, samo se dogovorili čuti kad dođe vrijeme za uređivanje slikovnice. Dosadna korona odgodila je sve, ali danas imam slikovnicu u knjižarama. EJ. Uđeš u knjižaru i eto mene. I pogodite što? Bit će me još 9 puta. Najmanje!

ŽIVJELI!

Slikovnicu “Moćni Goran – Ja, vatrogasac…” pronađite OVDJE!