Nebojša Lujanović: Ljudi koji vole knjige lako se nađu, pa tako i mi.

Ne bih želio govoriti o Nakladi Fragment; umjesto toga govorio bih o Sonji i Bartulu. Ono prvo neko je apstraktno ime, nekako se morate registrirati, nazvati firmu. Ovo drugo jesu ljudi.

Možete birati: hoćete li surađivati s firmom ili s ljudima. Mislim da je ovo drugo mudrije. Makar nisam baš nešto nadaren za poslove, naročito knjiške. Ali znam sigurno da je ugodnije. Lakše. Brže.

Ako već ne znate što od navedenoga odabrati, posao ili zadovoljstvo, pođite od toga tretirate li svoju knjigu kao proizvod ili dio sebe. Ima knjiga koje su prvo, ima ih koje su drugo. Na vama je da odlučite kojoj skupini pripada, evo, ta knjiga, koju dovršavate.

Mali su nakladnici važni. Kad kažem mali, oni su to po broju knjiga. Po svemu drugome, oni su veliki. To su posljednje utvrde one ideje koju je svatko od nas imao kad je počeo pisati knjige. Utakmica je nemilosrdna, neka ideje morate ostaviti iza sebe da biste tu uspjeli. Drugi ih ne ostavljaju, pa ostaju u zadnjim redovima. Lijepo je katkad stati uz njih. Nema veze što je zadnji red. Otuda se pruža lijep pogled. Drugačiji od svega prije.

Da i prekrižim sve navedeno, ostaje mi čvrsto stati iza ideje da moj grad ima svog nakladnika. Da je ured u susjedstvu, da se do skladišta može pješke, a do urednika pozvoniti na vrata kad zagusti. I da nas jedno takvo malo mjesto okupi, kao što nas okuplja kvartovski kafić. Onaj koji nikad neće imati neonska svjetla i koktele, ali će biti naš.

Sonja i Bartul jesu ljudi u kojima sam prepoznao svaku od prethodnih napuštenih ideja.

Viđali smo se po mjestima na kojima se takvi utopljenici sreću. Na promocijama, festivalima, čitanjima, sajmovima… nismo se mogli zaobići sve da smo htjeli. Sve ostalo došlo je samo od sebe. Jedna dječja knjiga, drugu već planiramo, pa kamo nas zajednička avantura odnese.

Želim im svu sreću svijeta.