skip to Main Content
Jana Krišković Baždarić: Povjerenje, Podrška I Uzajamno Uvažavanje Definicija Su Prijateljstva, Ali I Naklade Fragment

Jana Krišković Baždarić: Povjerenje, podrška i uzajamno uvažavanje definicija su prijateljstva, ali i Naklade Fragment

Napisati roman je jedno, ali dočekati da on ugleda svjetlo dana, sasvim je nešto drugo. Mislim da bi se s time složili svi autori prvijenaca u Hrvatskoj, i oni koji su imali tu sreću da pronađu izdavača, kao i oni koji i dalje čekaju odgovore od onih kojima su taj isti rukopis poslali. Tužno, ali istinito, vjerojatno će čekanje ostati trajni glagol. Sjećam se trenutka u kojem sam napisala posljednju rečenicu svoga romana. Sjećam se tog osjećaja sreće i ponosa što je taj i ne tako laki proces došao do kraja. U rukama sam držala jedno od svojih najvećih blaga u životu u koje je uložen veliki trud i koje je odolijevalo svim preprekama i teškim životnim situacijama koje su me na tom putu snalazile (a bilo ih je, nažalost, mnogo). Jer, tako je to s pisanjem. Ono što na kraju držiš u rukama, nije samo skup stranica koje čine knjigu, to je komad tvojega života u kojem si stvarao i ulagao bez obzira na to jesu li ti to prilike dopuštale ili nisu. Htio to ili ne, ono što držiš u rukama nešto je za što si neraskidivo vezan zauvijek. I upravo to postaje nezgodna pozicija iz koje svoju knjigu šalješ u svijet nadajući se da ćeš naići na plodno tlo nečijih kalkulacija, pred oči onih koji te kao nepoznatu jedinku gledaju isključivo pitajući se hoćeš li im se isplatiti.  U 10 mjeseci svi kojima sam poslala rukopis šutke su zaključili da im se neću isplatiti. Kada kažem šutke, mislim na činjenicu da sasvim sigurno nisu  ni pročitali ono što sam im poslala, a kamoli odgovorili što o tome uopće misle.

Sve do jedne sparne kolovoške večeri 2019. kada sam skrolajući Facebookom naišla na vijest da se u Hrvatskoj rodila Naklada Fragment koja se želi posvetiti domaćim autorima, a pogotovo onima koji tek trebaju dobiti priliku da pošalju svoj rukopis nekome tko će mu se zaista posvetiti.

Naravno, javila sam im se odmah. Odgovor je došao u rekordno kratkom roku u poruci da će mi se javiti kada pročitaju rukopis i kada zajednički odluče je li rukopis nešto za što smatraju da bi željeli objaviti. U tom trenutku osjetila sam se polaskanom što se netko u ovome ludom svijetu odlučio pokloniti mi vrijeme i iščitati ono što sam napisala. Dok sam čekala odgovor, Bartul i Sonja javili su se nekoliko puta da mi kažu da nisu zaboravili na mene, da su velikoj gužvi, ali da će rukopis pročitati čim dođe na red. Već taj ljudski faktor i odnos koji su zauzeli prema svom poslu bio je nešto što u našem okruženju već odavno ne postoji.

Točno se sjećam trenutka u kojem sam pročitala njihov odgovor. Bilo je 6:43 ujutro. Sonja i Bartul javili su da im se roman jako svidio i da ga definitivno žele objaviti. Zatamnila sam ekran mobitela i odložila ga na stol. Tek kroz dan sam uistinu postala svjesna da sam dobila priliku o kojoj mnogi tek sanjaju. O kojoj sam toliko silno sanjala i ja. Priliku koju su mi pružili ljudi koji, iako o meni nisu znali više od nekoliko crtica koje sam im poslala u mailu, znali cijeniti što sve stoji iza napisanih stranica jednog rukopisa.

Kad danas gledam na sve poteškoće koje su nas od tada zadesile, prvenstveno na koronu i pomicanje nekih rokova, kao da ih je progutalo samo vrijeme. Jer, tako je to s vremenom. Ostavlja samo ono bitno. Ono što se pamti. A to je dvoje ljudi velikog srca i entuzijazma zbog kojih ja danas držim svoj prvi roman u rukama. Dvoje ljudi koji imaju prirođenu predispoziciju spojiti prijateljstvo i veliku profesionalnosti na najbolji mogući način. Rekla bih baš onakvih koji mogu mijenjati svijet i živote onih koje dotaknu.

Sada kada su mi pružili ruku, ne znam s kime bih u budućnosti radije surađivala nego sa Sonjom i Bartulom. Mogu se samo nadati da i oni misle isto.

Close search

Košarica

Back To Top