Edi Matić – Neke riječi ne stanu u pjesmu

Ljubav ne filozofira, ona se kod Matića kreće i pulsira od prvog do posljednjeg stiha. Njena dinamička priroda ne da joj da stane, da se osvrne kako bi nešto dovršila ili zaključila. Zbog toga su ove pjesme svjedočanstvo work in progress.

Njihove formalne i kompozicijske odlike – kazivanje u drugom ili prvom licu, narativni pasaži, anegdotalni završeci, duhovite poante, neobične usporedbe, začudne metafore i takve stihovne konstrukcije – sve je to smješteno u „radnju“ koja se događa u trenu dok se o njoj govori. Tu leži i njihova životnost.

Edija Matića stoga ne zanimaju ni ljubavna lirika po sebi, niti ljubav po sebi. Njegov je lirski subjekt muškarac koji svoju ljubav kontinuirano troši, koji je živi kako drugi pjesnici žive svoje socijalne, egzistencijalne, refleksivne ili neke druge motive. Budući da je to tako, može se reći kako autora zanimaju slike, ali ne i njihovi okviri ili paspartui, pa čitatelj tako dobiva dojam da je i sam uveden i smješten u slike u kojima se zato počinje (p)ogledati, uspoređivati, dijalogizirati, pitati je li i sam iz takvih slika ikada i izišao – i da u svemu tome čitalački uživa…

… Na poetičkoj razini, na onoj na kojoj se mogu (po)tražiti utjecaji, uplivi, intertekstualni dijalozi ili reference, stihovi su obogaćeni simboličkim kapitalom cjelokupne umjetnosti. Tako se lirski subjekt poziva na Preverta, na Čajkovskoga, Magritta, Arsena Dedića, E.A. Poea, Petrarcu itd., a tu su i Carmen, Beatrice, Anabel Lee…

… Nisu „oko nas svugdje stihovi“, kako svojoj ljubavi spočitava lirski subjekt, nego je oko nas očigledno cjelokupna umjetnost. Bez nje ni ovi stihovi ne bi imali smisla.

– Nedžad Ibrahimović, urednik knjige

S raznih strana:

“Biće ovo knjiga za koju ćete posle zauvek govoriti kako vam je “jedna od omiljenih, iako baš ne čitate poeziju”. Jer postoji poezija kojoj se ne može odoleti.E, ovo je takva knjiga.”
– Jelena Lengold (Beograd)

“Široko je referentno polje poezije Edija Matića dok premošćuje vrijeme, poetike i kontinente, od bardova ljubavnih stihova i rima – Preverta ili Nerude, Poea ili Mike Antića – do sjetnih sumračja mediteranske melankolije i iskričavih bljeskova “splitskog humora”. Matićevi su stihovi dopadljivi, koketni, uvijek blizu našem iskustvu za koje smo vjerovali da ga nismo proživjeli.”
– Branko Čegec (Zagreb)

“Pjesme Edija Matića vraćaju vjeru u zadovoljstvo čitanja poezije.”
– Shkelzen Maliqi (Prishtina)

“Nakon čitanja Matićeve poezije teško da ćete nekoga s novinama u rukama, kad ga zateknete na jutarnjoj kavi na rivi, gledati na isti način. Matić pjeva o opisanom i poznatom, pa opet uspijeva da bude svjež… čak i kad pjeva srebreničkim žrtvama, Matićev subjekt uspijeva da na poseban način izazove recepciju. To je nešto što slabi književnici ne mogu.”
– Vladimir Vojinović (Podgorica)

“Ova je knjiga Apoteoza ljubavi, fantomske ljubavi fantomskoj ženi i apokaliptičkim slikama gdje – nigdje čovjeka ni ptice da pjevaju njoj, zvijezdi među zvijezdama, koju je netko poslao da privuče poglede radosnih, zaljubljenih, opijenih, koji pristižu zbog nje, koja postoji zbog njih.”
– Jovan Nikolić Jof (Köln)

Pratite Edijevu udrugu: SpLitera.