Martina Frka Milotić: Kad se više nenormalnih nađe na hrpi, dobre su šanse da će redefinirati pojam normalnog. Možda i promijeniti svijet.
Živimo u vremenu kada se iskrene emocije, strast i vizija prema bilo čemu što ne garantira brzinsko bogaćenje smatraju u najboljem slučaju gubljenjem vremena, a u najgorem jednosmjernom kartom za “ovaj nije normalan” titulu. Imala sam možda pet, šest godina kad sam sve troje osjetila prema smišljanju priča, pripovijedanju, knjigama. Odmah sam znala da jednoga dana želim živjeti od pisanja i odmah su mi, naravski, rekli da nisam normalna. Srećom ili nesrećom, volim glavom kroz zid, pa sam postala novinar i godinama ipak uspješno živjela od pisanja; štoviše, pisala sam i u slobodno vrijeme, i kad nije bilo vremena, pisala sam uvijek, i u najtežim i najljepšim trenucima svoga života. Kad nisam pisala, onda sam čitala.
Nekih 500 kilometara južnije od mene, Bartul i Sonja su također čitali. Možda su, kao i ja, prali zube i usisavali i kuhali ručak i mijenjali gumu na autu s knjigom u ruci. Možda su ih malo čudno gledali, kao i mene. Sigurno su im negdje po putu natuknuli da nisu normalni što maštaju da će jednoga dana živjeti od knjiga. Bit će da je i u njih nešto te tvrdokorne tvrdoglavosti i inata, jer ne samo da su se usudili maštu pretvoriti u stvarnost, nego su se drznuli na web stranicama svoje mlade nakladničke kuće napisati da su “veliki entuzijasti i zaljubljenici u knjige koji znaju da mogu ostvariti svoje snove”. I to sve u vrijeme kada se knjižare zatvaraju, kad je čitalačka kultura u Hrvata na koljenima, kad nakladnici propadaju ili kompletno ignoriraju domaće autore a snovi se smatraju ozbiljnim karakternim nedostatkom koji valja hitno ispraviti.
Čitala sam to ljetos i mislila si, evo još dvoje zaraženih mojom bolešću. A rekli su mi, nemoj imati posla s nakladnicima, to ti ništa ne valja. Rekli su mi, šta će ti to, tko još čita knjige. Rekli su mi, okani se ćorava posla. Onda sam duboko udahnula, malo predugo zurila u otvoreni mail i poslala im jedan rukopis. Ne znam hoćete li mi vjerovati ako kažem da sam zatim par dana držala dah. Tko može držati dah toliko dugo? A svega mi, činilo se baš tako, plus što su mi se malo ruke i gaće tresle a bolja mi polovica, nesretnik, razbijao glavu zašto me PMS drma u vrijeme kad ne bi trebao.
Vidite, ja nikad prije nisam nikome poslala neki svoj rukopis. Treba imati muda za to, kao kad puštaš svoje dijete u svijet. Što ako mu kažu da je glup, da ništa ne vrijedi, da je niškoristi? A ti ostavio cijeloga sebe u njemu. Imala sam sreće jer su odgovorili. Tražili su drugi rukopis. Odgovorili su i na njega. Moja je knjiga danas na policama knjižara, ali još čuvam te prve mailove. Otvorim ih onih dana kad nešto maštam, pa mi svijet kaže da je to nemoguće i da nisam normalna. Otvorim pa se blentavo smješkam sama sa sobom.
Jer vidite, kad se više nenormalnih nađe na hrpi, dobre su šanse da će redefinirati pojam normalnog. Možda i promijeniti svijet. Sonja i Bartul su definitivno promijenili moj svijet, a skupa… Tko zna što je sve još moguće?
