Željka Babić: Dobra urednička kuća nije firma – to je dom svojim autorima, njihovim knjigama i čitateljima.
Probudila sam se jedno jutro s likovima i idejom romana “Kako otkriti toplu vodu u glavi”. Kao neki film koji se vrtio pred mojim očima, potpuno bez moje intervencije, smišljanja ili sudjelovanja. Neko vrijeme sam oklijevala s pisanjem – zatekla me ta situacija jer nisam do tad baš rutinski pisala romane. Nakon što sam shvatila da me prate svakog dana i da neće otići rekla sam jednog dana sebi i njima: Okej ekipa, pišemo roman.
Bez planiranja ili napora. Dogodio se. Ono što me najviše fasciniralo su trenuci kad se opirao mojim planovima. Likovi su počeli ići svojim smjerom, radnja se zavlačila u nepredviđene zavijutke i preskakala segmente za koje sam ja mislila da su ključni. Tako da je roman u knjizi malčice drugačiji od onog koji je živio u mojoj glavi. Ali, mislim da je cjelovitiji. Uživala sam u svakom redu i svakoj rečenici, svakoj situaciji i interakciji likova dok se su se odvijale u procesu pisanja.
Sve u svemu, pisanje romana bilo je doista zanimljivo i vrijedno iskustvo. Jednako kao i suradnja s Nakladom Fragment. Priča o tome kako je došlo do toga da se objavi jednako je lijepa kao i priča o nastanku romana. Sjedio je na Google Driveu moj roman prilično dugo vremena. Nisam osjećala ono nešto, kemiju prema izdavačima. Poslala sam ja na nekoliko adresa, oklijevajući i reda radi, ali ništa se nije dogodilo.
A onda sam vidjela objavu Nataše Jukić, još jedne Fragmentove autorice, o izdavačkoj kući koju su pokrenuli njezini prijatelji. Natašu jako volim i cijenim i meni je ta objava na Facebooku bila dovoljna. Osjetiš kad su neki ljudi tvoji ljudi. Klik i send poruke dogodili su se u roku od 15 minuta od čitanja objave. Nakon nekog vremena, stigao je odgovor – sviđa nam se roman, mi ćemo to objaviti. Sreća, radost, zahvalnost, to su osjećaji koji su slijedili njihovu poruku, i evo, drže me do danas.
Znaš kad je nešto na pravom mjestu i kako treba. Stvari u životu ne moraju biti teške. Kad se potrefiš, osjetiš, kad ideš gdje pripadaš čini se da sve nekako ide. Bartul i Sonja su ljudi koji rade posao koji vole, vole knjige i kreativnost – i to se itekako osjeti.
Donu Tomić, ilustratoricu romana upoznala sam na prezentaciji knjige iste one Nataše – Nataša je očito kuma mog romana. Ne samo kroz činjenicu da me povezala s izdavačima i ilustratoricom – nego su njezin senzibilitet i književni put meni nešto rekli o tome da je dosta čuvanja riječi za sebe. Inspirativna i topla osoba, Nataša je otopila zadnji atom otpora u meni prema puštanju mojih riječi u svijet.
Na promociji Natašine slikovnice Krijesnica koja se zove baš kao i ti zaljubila sam se u Doninu umjetnost. Rekla sam joj tada kako se nadam da ćemo jednom surađivati na nekom projektu, nemajući pojma kako bi se to moglo realizirati.
A onda su me mjesece i mjesece kasnije iz Fragmenta nazvali da mi kažu kako će moj roman ilustrirati Dona Tomić. Taj trenutak bio je nezaboravno sretan. Umjetnost možda je povremeno samotni rad – ali svoj smisao nalazi u suradnji, u magiji kemijske reakcije s drugima i njihovim svjetovima.
Nakon samotnih sati pisanja romana, na red je došao i predivni proces zajedničkog rada u kojem kao mravci iz crtića poslagujemo sve one sitne korake koji su potrebni da roman ugleda svjetlo dana. Urednici, izdavači, ilustratori, dizajneri, lektori… – dobre vile štiva zajedničkim snagama ulickali su roman i sad je spreman za vas i vašu djecu. Osjećaj da toliki talentirani ljudi rade skupa s vama na plodu vaše imaginacije je upravo nevjerojatno dobar.
Surađivati s Nakladom Fragment je jako ugodno. Oni su posvećeni svakoj knjizi i prijateljski prisutni sa svojim autorima. A to je jako puno. Svaki je autor – posebno na početku svoje spisateljske karijere – ranjiv. I nježnost, toplina, obiteljsko ozračje su važni, možda i presudni. Poželiš pisati još i još. Dobra urednička kuća nije firma – to je dom svojim autorima, njihovim knjigama i čitateljima. A ja sam, eto, očito iz jako dobre kuće.
