Danijela Crljen: Pišem otkako pamtim. Pisanje je poput disanja, nešto što obavljate nesvjesno, a shvatite koliko je neophodno tek kad vam se skupi života.
Pišem otkako pamtim. Pisanje je poput disanja, nešto što obavljate nesvjesno, a shvatite koliko je
neophodno tek kad vam se skupi života.
„Strah od kupine“ je moj roman, ali to nije moja priča. To je priča o svima nama; nama nekada i nama
danas, nama ranjivima i nama snažnima, nama različitima i nama istima. Ideja da okupim fragmente
tuđih života povezanih jednom obiteljskom lozom, te ih zakrpam natrag, po svoju, javila se još u
srednjoj školi kada sam u bakinim pričama i Selimovićevim knjigama nalazila utjehu. Kvasala je ta
ideja u meni dugo, od fakultetskih dana do neprospavanih noći samohranog majčinstva, a onda se
iznenada krenula izlijevati na papir i dočekala me spremnom (pa i za tuđe oči) negdje krajem 2018.
Kao pravi štreber, nisam htjela puštati rukopis na svježi zrak prije nego ga testiram u vakuumu
obiteljskog okruženja i tek kada sam dobila prve reakcije Tedija, Joška i mame Marike, troje mojih
najbližih (od kojih je svaka bila očekivano emotivna, svojstvena osobi od koje dolazi), odlučila sam
okušati sreću i s rukopisom krenuti prema izdavačima. Od ukupno dvanaest izdavačkih kuća koje sam
kontaktirala odgovorile su njih – dvije. Nekoliko ih se povratno javilo onim blijedim šprancama poput
„kontaktirat ćemo Vas u roku od…“ ili „trenutno ne primamo nove rukopise“. Jedan od dva odgovora
koja sam dobila je glasio: „Bez obzira na natprosječnu pismenost, trenutno nismo u mogućnosti…“
tako da, moram priznati, mi se ta odbijenica ipak nešto više svidjela nego oni neodgovoreni mailovi.
Odgovor Naklade Fragment stigao je gotovo odmah. U vrlo pristojnoj maniri su se ispričali što će im
trebati par tjedana da pročitaju rukopis (što su na kraju ispoštovali!) da bi se potom zaista javili s
predivnom viješću da su zainteresirani objaviti moj prvijenac. Bilo je to 12.02.2020., a onda se svijet
naglo pauzirao pa smo se s njim pauzirali i mi. Dubokog sam uvjerenja da se sve događa s razlogom, a
meni se ovo čekanje, očito, trebalo dogoditi da ostvarim još jednu prekrasnu suradnju i to onu s
mojom urednicom, Julijanom Matanović, koja je oplemenila moje djelo utisnuvši svoje ime pored
mojega. Do Julijane me vodio niz divnih prijateljstava, preko Ivone Šimunović, akademske slikarice čiji
sam detalj slike „ukrala“ jer ništa drugo nisam mogla zamisliti uz svoja slova, do Jelene Tamindžije
Donnart, dobre vile domaće umjetnosti, kako slikarstva tako i književnosti. Naklada Fragment
posljednji je dragulj u ovom nizu jer bi bez Sonje i Bartula „Strah od kupine“ ostao tek neostvarena
želja gimnazijalke. Zahvaljujući njihovoj ljubavi prema knjigama i predanosti koja je karakteristična
samo za ljude koji nemaju zanimanje već poziv, meni (baš kao i svim njihovim autorima) je dana
mogućnost da kvalitetu svoga pripovijedanja testiram kroz osjetila čitatelja. I hvala im do neba na
tome. A hvala i ljubiteljima štiva koji će odlučiti „Strahu od kupine“ dati šansu.
Pišem otkako pamtim… i pisat ću i dalje pa makar me i ne zapamtili po tome.
